Na ripačkom klancu
Uz četrdesetu godišnjicu pogibije Živka Bronzića.
Zima, 1943. Prvi dani Veljače. Četvrta neprijateljska ofenziva u punom zamahu. Borci 7. banijske brigade vode odsudnu bitku za Ripački klanac. Prvi bataljon je na položaju koji zahvaća cestu do strme litice klanca. Drugog dana veljače očekuje nov, žestok napad neprijatelja. Borci su u pripravnosti, naredba je da Ripački klanac treba braniti pod svaku cijenu. Komandant bataljona Živko Bronzić obilazi položaj. Neprijatelj se približio, brojan, snažan, opremljen najtežim naoružanjem. Ubrzo se razvila borba, žestoka, sastavilo se nebo sa zemljom. Sve trešti od pucanja, zemlja podrhtava od teških neprijateljskih tenkova. Bronzićevi borci ne odstupaju ni pedlja. Na žestinu uzvraćaju žestinož. Padaju mrtvi, jedan za drugim, ali ne odstupaju. I municije već ponestaje, borba se vodi satima, borci i kamene s litice odvaljuju i bacaju na neprijatelja. Bitka u klancu postaje sve neravnopravnija. Prvi bataljon tučen je sa svih strana, i s fronta i s boka. Komandant Živko Bronzić, čije je junaštvo iskazano u mnogim bitkama, juri s jednog mjesta na drugo, vodi bitku, hrabri borce, tuče neprijatelja.Negdje u smiraj dana na Ripačkom klancu, pokraj mnogih boraca Prvog bataljona, pade pogođen metkom i mladi komandant.
Kad je gusta hladna kiša zalila ratište a tama noći prekrila klanac, preostale čete povukle su se na padine Grmeča. Borci su šapatom izgovarali riječi: ..."Zar je moguće da Živka više nema".
Sutradan je Kaja Garibović – Lalović, član političkog odjela štaba 7. banijske brigade, zapisala u svoj dnevnik: "Potvrđuje se da je Živko Bronzić poginuo. Živko je bio naš najbolji komandant. On je bio taj u čijem prisustvu bataljon pravi junačke podvige, podvige koji bi se mogli mjeriti s proleterskim. Takav je Bijelnik, Hajtić i dr. Poginuo je na Ripačkom klancu, koji su imale da brane snage njegova bataljona... trebalo je izvući opkoljenu četu. Pošao je da se odmara i u momentu kad se pojavio iza kuće, pogođen je. Drugovi opkoljene čete su sa bajonetima na puškama probili neprijateljski obruč. U nedostatku bombi kamenjem su se bacali na neprijatelja ogorčeni zbog smrti svog omiljenog komandanta. Svi smo u štabu obuzeti mišlju o Živku. Živko, za koga je strah bio nepoznat, pao je ne prezajući. Duboko nas je kosnula njegova pogibija. To je najveći gubitak od formiranja naše divizije. Trebalo je da postane član našega štaba, ali ako netko zaslužuje ime narodnog junaka, heroja, onda je to Živko..."
U Ripačkom klancu na jednom kamenom spomeniku ostalo je zapisano:..."Ovdje je poginuo Živko Bronzić zajedno sa svojom četom boraca...".
Živko Bronzić rođen je 7. travnja 1921. godine u Svinici, banijskom selu gdje je ponikao i njegov stariji drug i suborac, narodni heroj Simica Dragić. I Živko potječe iz seljačke obitelji, u Svinici su se u to vrijeme svi ljudi bavili zemljoradnjom, pa tako i njegov otac Petar. I dječaka Živka opila je zemlja, uvukla se u njegov život, od malih nogu je zavolio selo. U njemu je stasao, naučio prva slova, završio osnovnu školu. Dani su mu donosili miris pokošenih livada, okopavanje kukuruza pod vrelim ljtnim suncem, duge i vesele zimske večeri na prelu, ciku momačku i glasnu pjesmu banijskih djevojaka.
Za kratko je napustio vinicu, kad mu je bilo 17 godina, da u dalekom gradu Križevcima, u tamošnjoj čuvenoj Gospodarskoj školi 1939. godine, na kursu, nauči nešto više o poljoprivrednoj proizvodnji, da bi stečenim znanjem postao uzoran poljoprivrednik u svom selu.
Simica Dragić već je širio ideje komunizma u Svinici. Kad se Živko vratio postao je jedan od njegovih sljedbenika. Pod kraj 1940. godine nekoliko mladih u Svinici primljeno je u SKOJ. I Živko Bronzić je među njima.
Ljeto 1941. godine dočekuje u Svinici, pripravan da uzme pušku u ruke i da se bori. Četrnaestog rujna 1941. godine stao je u stroj partizanske jedinice koju su Sviničani formirali u šumi Panjik, nedaleko od sela.
Započele su junačke bitke dvadesetogodišnjeg komuniste Živka Bronzića, a koji je u tim teškom danima 1941. primljen i u članstvo KPJ.
Prvidani sječnja 1942. U kući Steve Đurđevića Očigrije u Maloj Gradusi dogovor o suprostavljanju neprijateljskoj ofenzivi. Osnivaju se štabovi po selima. U Svinici u njemu je i Živko Bronzić. Prikuplja se oružje, sakrivene puške, kubure, nabijače, sjekire, dugi noževi, vile. Sve što može pomoći u spriječavanju ustaša da prodru u banijska sela.
Hladna zimska noć 17. siječnja. Živko Bronzić vodi sedmoricu mještana u akciju. Cilj mu je da iz općinske zgrade u Maloj Gradusi pokupi oružje koje je tamo spremljeno još u proljeće. Stižu tamo u gluvo doba noći. Selo spava, tek laje poneki pas. Začu se revolverski pucanj. To Živko upozorava općinskog pandura da mu bez suprostavljanja otvori vrata. Plijen je brzo pronađen i pokupljen. Tridesetak pušaka, kubura i štuceva ponijela je Živkova grupa iz Male Graduse. Kad su napuštali selo put im je osvijetljavao odsjaj velikog plamena koji je gutao krov i zidove općinske zgrade. Mještani su provirivali kroz prozore da vide što se to zbiva. Živko je prolazeći selom zapucao još poneki put i podciknuo onako banijski, kako to znaju ovdašnji momci kad su veseli.
Sutradan dok je Gradusa još prepričavala događaj od prošle noći, a mještani obilazili zgarište općinske zgrade, Svinička desetina, koju su vodili Živko Bronzić i Pavle Babić napala je domobransku posadu u željezničkoj stanici Hrastovac, na pruzi Sunja-Kostajnica.. akcija je izvedena domišljato. Jednog člana desetine koji je s domobranima i prije znao biti u veselom društvu, Živko je i tog dana poslao među njih. Zadatak mu je bio da posadu drži u dobrom raspoloženju, da ih okupi oko rakije i odvrati njihovu pažnju od prilaza željezničkoj stanici.
Oko 16 sati naišle su dvoje saonice veselih svatova. "Mladoženja" Živko Bronzić pod dekom kojom se štitio od hladnoće čvrsto je stiskao u ruci pištolj. U prvim saonicama svatovski je podcikivao kum Pavle Babić, držeći među koljenima pušku. I ostali svatovi veselo su pjevali i podvikivali. I domobrani vidješe svatove. Netko među njima reče da bi ih trebalo zaustaviti, da se vidi tko su. Jovan Miloradić, partizan koji je zabavljao domobrane reče im tada da su to zaista svatovi, da ih on dobro poznaje. I domobrani s Miloradom nastaviše rakojati. Nekoliko minuta kasnije svatovi Živka Bronzića upadoše među njih i sve bi začas gotovo, bez ispaljenog metka. Plijen je bio izuzetno velik. Zarobljeno je 7 domobrana, zaplijenjeno 7 karabina, puškomitraljez, 29 bombi i 1 500 metaka. Porušeni su telefonski stupovi i zapaljena zgrada željezničke stanice. Pri kraju akcije došlo je i do pucnjave. Naišla su dvojica ustaša i kad primjetiše gužvu na stanici oni pripucaše. Zaplijenjenim puškomitraljezom svatovi uzvratiše. Jedan je ustaša poginuo, drugi ranjen pobjegao. Živkovi svatovi veselo se vratišeu Svinicu.
Još iste noći u selu je održan masovni miting. Mnogi Sviničani željeli su u borbu. Formirana je partizanska jedinica od 60 boraca, nazvaše ju Svinička četa. Za komesara je izabran Živko Bronzić.
Ratni put Živka Bronzića bio je ispunjen mnogim bitkama po Baniji, Kordunu, Moslavini, Podravini, Slavoniji i Bosni. Bio je komandir čete, jurišao je ne čelu Udarnog bataljona Banijskog partizanskog odreda, kojem je bio komandant, štitio je odstupnicu tisućama banijskih izbjeglica, vodio bitke sa Prvim bataljonom 7. banijske brigade. Iskazao se junaštvom i brojnim okršajima. Kod Golija jurio ustaše, u Pitomači je poput munje potisnuo neprijatelja, u Podravskom Kloštru neprijatelj je pobjegao ni ne pruživši otpor, u Španovici je bio u prvim redovima, na obali Save u Bobovcu rastjerao je domaće ustaše i osigurao prebacivanje boraca na drugu obalu, zarobio je topove na Bijelniku... Duga je lista njegovih bitaka i podviga. Prekinuta je u teškoj bici na Ripačkom klancu 2. veljače 1943.
Narodnim herojem proglašen je 30. veljače 1943.
Miroslav MATOVINA
Jedinstvo, Sisak
Нема коментара:
Постави коментар