петак, 29. април 2011.

»SVATOVI« RAZORUŽALI STRAŽARE




Dakle, nećeš da odgovaraš na pitanja! – siktao je ustaški tabornik na Živka Bronzića, rukovodioca skojevske grupe sela Svinice koje se nalazi na pruzi Sunja-Novska. (Sunja-Volinja, - ispr.). Ustaše su ga uhapsile još u prvim danima ustanka zbog revolucionarne delatnosti.
- O sebi sam rekao sve.
- Govori, koji su komunisti u selu?
- Rekao sam da ne znam – odgovorio je mirno Živko.
- Znaš! Dobro znaš...
- Dobro, ako baš hoćete. Znam, ali neću da kažem.
- Biraj! Ili ćeš odrešiti jezik, ili ćeš biti streljan – zapretio je tabornik oštro.
- Da odgovaram neću...
- Onda ćeš biti streljan – zaključio je tabornik i izašao.
Živko je ostao sam u odaji na spratu seoske kuće. Razmišljao je šta da čini. Da skoči kroz prozor? Ali ruke su mu bile vezane. Prišao je prozoru i uz krajnje napore uspeo da otvori krila. Promolio je glavu i oslušnuo. Stražar je šetao na drugoj strani. Visina se u tami nije mogla odmeriti. Ipak je rešio da skoči. Pad je bio teži nego što je očekivao. Oštar bol ga je presekao, ali je smogao toliko snage da ustane i zamakne iza ograde.
Stražar je čuo tup udar. Dotrčao je do prozora, osvrnuo se i primetio da neko beži. Onako nasumice opalio je za njim. Metak je odleteo u prazno, ali je pucanj probudio ustaše. Nastala je uzbuna. Svi su istrčali na ulicu, pretražili čitavo naselje i najbližu okolinu. Bilo je sve uzalud jer se Živko već nalazio na sigurnom mestu.

Čim je malo zalečio povrede od pada, pristupio je mesnoj partizanskoj grupi kojom je rukovodio Petar Babić.
Oružja nije bilo za sve. Do njega se tada teško dolazilo; puške su otimane od neprijateljskih patrola i usamljenih vojnika, a automatskog oružja gotovo ni za lek nije bilo. Želeli su da steknu makar jedan puškomitraljez a do njega se moglo doći jedino napadom na stražu koja je čuvala postaju (Železničku stanicu, – ispr.) Gornji Hrastovac i prugu.
Partizanske snage su za takav poduhvat bile premale. Nešto je ipak valjalo učiniti. I našli su rešenje.
Pozvali su jednu skojevku i objasnili joj šta treba da učini. Iako je bilo dosta rizično, pristala je da pomogne.
Određenog dana, krajem decembra 1941. godine, devojka se obukla kao nevesta. Pored nje su u saonice posedali skojevci, snažni birani mladići obučeni u narodnu nošnju tog kraja. Iskitili su se kao svatovi i napunili džepove flašama rakije a oružje posakrivali ispod kaputa.
Saonice su pojurile po zamrzlom snegu ka Gornjoj Hrastovici. (Gornjem Hrastovcu, - ispr.). U daljini, pred snežnom ivicom horizonta izvijali su se u vis stubovi plavkastog dima. Kroz sumaglicu se nazirala i zgrada postaje, a uskoro se mogao videti i stražar pred njom.
- spremite se! – naredio je kratko rukovodilac grupe.
Živko je rukom opipao oružje, nakašljao se i zapevao svatovac. Ostali su prihvatili iz sveg glasa. Da bi bilo još uverljivije, uz pesmu se i pilo.
Kad su stigli do zgrade pred kojom je stajao stražar, kočijaš je zaustavio saonice. Flaše su išle od ruke do ruke. Stražar je zastao i radoznalo se zagledao u vesele mladiće. Petar je spazio treperav, uzdržan osmeh na njegovim usnama malo otečenim od mraza. Pa ga je kao brižno pripitao:
- Kako je prijatelju, jeli ti hladno?
- Nije baš mnogo – uzvratio je ovaj cupkajući potpeticama.
- Trgni malo da se zagreješ – ponudio ga je Živko vadeći iz džepa flašu.
- Ne mogu – opirao se on – dužnost... ne sme se.
- A gde su ostali, oni bar mogu – dodao je Petar.
- Tamo, gore, greju se u kući – pokaza rukom stražar pa, pazeći da ga niko nebi video, prihvati flašu, prinese grlić usnama i otpi nekoliko gutljaja.
- Idi zovi i ostale – okrenuo se Živko drugu pored sebe – neka dođu da zajedno pijemo.
Mladić je skočio sa saonica. Za njim su sišli i ostali »svatovi« klateći se u hodu kao da su pijani.
Stražar je rukom dao znak mladiću da stane.
- zvaću ih ja – kazao je i počeo poimenice da ih poziva.
Oni su, ne sluteći ništa, jedan za drugim izlazili iz kuće. I bez rezerve pridružili se svatovima. Živko je opet zapevao. Flaše su kružile, a kada su već bile dobro otpijene, rukovodilac grupe je dao znak za početak. Partizani su odjednom navalili na neprijateljske vojnike, toliko ošamućene iznenadnim napadom da u prvi mah nisu bili kadri da pruže ma ikakav otpor. Kad su se neki rasvetlili počeli su da se brane i nasrtali na svatove. Ali to je kratko trajalo i partizani su ih savladali – skinuli im oružje, pokupili municiju i opremu, strpali sve u saonice i, uz zvonjavu praporaca, nestali u snežnom prostranstvu iznenada kao što su i došli.
Tako je Babićeva grupa došla do dragocenog plena: dvadesetak pušaka i jednog poškomitraljeza.
Sutradan je iz Sunje krenula vojska u poteru. Partizani su znali da će neprijatelj, ukoliko ne nađe njih, iskaliti svoj bes na stanovništvu. Da bi to sprečili, rešili su da sačekaju protivnika.
Zapodenula se oštra borba. Ustaše su žestoko navaljivale. Partizani su odbijali juriš za jurišem dok se najzad predveče neprijatelj nije povukao u svoj garnizon.
To je bio prvi veći okršaj ove partizanske grupe i prva njena značajnija pobeda.

POLITIKIN ZABAVNIK, Subota, 4. mart 1961.

Нема коментара:

Постави коментар