понедељак, 11. јун 2012.

Veliki zbor u Svinici na Ivanje, 07. 07. 2012. godine.




Dragi naši,
Pozivamo vas da, na Ivanje, 07. 07. 2012. godine dođete u naše selo i svojim prisustvom, lično, učinite naš narodni zbor veselijim i veličanstvenijim.

Na žalost, ova svetkovina i narodna tradicija je izvjesno vrijeme bila prekinuta. Poslijednjih nekoliko godina, uz puno truda i rada, situacija se značajno promijenila ali i dalje nam je potrebno prisustvo i podrška svakog čovjeka i prijatelja.

Sa zadovoljstvom želimo da se pohvalimo da smo obnovili spomen dom u Svinici i da uskoro, ako ne baš i na Ivanje, očekujemo njegovo svečano otvaranje. Također, prikupili smo značajna, ali još uvijek nedovoljna sredstva za obnovu seoske crkve sv. Petke i uskoro očekujemo početak ozbiljnih radova...
Nadamo se da ćemo potom isto učiniti i za crkvu sv. Jovana...

Oživimo selo, bar na jedan dan!

Organizatori su za goste priredili sportsko-zbavni program. U 17:30h počinje nogometni turnir, potom slijedi narodni zbor a uveče zabava sa živom narodnom muzikom.

Očekujemo vas, dobro nam došli!
Svinica, 07. 07. 2012. godine

уторак, 07. јун 2011.

Crkva svete Petke u Svinici – svedok vremena koji moli za pomoć

U skrivenim i malo poznatim krajevima naših prostora kriju se gotovo nestvarne lepote koje su vekovima u saradnji stvarali priroda i ljudi.
Jedno takvo mesto, Svinica, nalazi se na Baniji, zelenoj, brežuljkastoj i bajkovitoj Krajiškoj pokrajini ugnježđenoj između sličnog joj Korduna, zapadne Bosne i Bosanske krajine sa jedne te Slavonije i Moslavine sa druge strane.



Crkva svete Petke u Svinici je hram eparhije Gornjo-karlovačke sagrađen 1846. godine. Gotovo je sasvim napuštena i opustela, nagrižena zubom vremena, oronula sa nakrivljenim krovom zvonika... prepuštena fijucima vetrova, promaje i dom je golubova, sova i slepih miševa. Obrasla je šumom i šipražjem a put koji je vodio ka njoj odavno ne postoji.

Međutim, nekada nije bilo ovako, selo je bilo aktivno i živo sve dok ga nisu zadesile strahote i nesreće, najpre Drugog svetskog a potom i poslednjeg rata koji ga je gotovo sasvim opustošio i ugasio.

Nekada davno, Svinica je bila grad (tvrđava) i strateško utvrđenje oko koje se odvijao aktivan seoski život. Osim predanja i legendi, o ovome svedoče i pisani izvori „Javlja se i još jedno mjesto podrucja Kostajnica, a to je zemlja Svinica godine 1312. u darovnici slavonskog kneza Stjepana.” Ova tvrđava obavijena je koprenom misterije obzirom da ne postoje nikakvi ostaci a ne zna se mesto na kome se tačno nalazila. Poznato je da je bila jedna od tvrđava u sistemu odbrane; Kostajnica – Svinica – Prevršac – Komogovina.



Tradicija i običaji ogledaju se u originalnom graditeljskom stilu ovoga kraja sa karakterističnim kućama od drveta, pomoćnim objektima i vodenicama. Predpostavlja se da je i seoska tvrđava bila od drveta (palisad) budući da ne postoje njeni ostaci. Svinica je imala i crkvu brvnaru posvećenu svetom Nikoli čija lokacija takođe nije poznata a moguće je da je, skrivana od Turaka, više puta menjala lokaciju.

Selo je kasnije, Napoleonovom uredbom, planski regulisano i preseljeno na današnju poziciju.
U Svinici od davnina postoji jaka ratnička, junačka i hajdučka tradicija, počev od graničarskog perioda i ratova sa Turcima na strani Austro-ugarske pa do novijih vremena i Drugog svetskog rata gde je dala naročit doprinos antifašističkoj borbi. Zanimljivo je spomenuti i pismo seoskih vojvoda kojim objavljuju rat Napoleonu i njegovoj imperiji.



Danas u selu postoje dva hrama: sv. Petka u brdima i sv. Jovan u centru sela. Na žalost, Ivanjska (jovanjska) crkva stradala je u požaru u II svetskom ratu i nikada nije obovljena.
Spasimo jedinog preostalog svedoka i sećanje da su ovde nekada živeli Srbi i da je ovde nekada postojao život koji izumire.
Neka vaši prilozi budu skromni kao što je skromna i ova crkva. Važno nam je da se odazovete našem pozivu i svaki prilog, ma koliko bio mali, biće velik i dragocen.
Priloge možete slati na račun: Erste&Steiermarkische bank dd
za SPC u Hrvatskoj, Eparhija Gornje-karlovačka, CO Petrinja, za crkvu Svete Petke, Svinica
2402006-1100580022 (za račun u kunama) ili na devizni račun iste banke 70300000-02676419 sa naznakom “Za crkvu svete Petke, Svinica”
Možete se javiti parohu u Petrinji za detalje. Njegov telefon i adesa su na sajtu Eparhije Gornjo-karlovačke.
Uplate takođe možete vršiti i na kunski račun iste banke koji je otvoren za obnovu manastira Komogovina s naznakom “za obnovu crkve svete Petke u Svinici” Račun: 2402006-1100581994 iban je HR 4424020061100581994, a swift je ESBCHR22
Zvaničan poziv na ovu akciju potražite na sajtu Srpske pravoslavne Crkve.

петак, 29. април 2011.

NARODNI HEROJI - ŽIVKO BRONZIĆ

Bilten Vrhovnog štaba NOV i POJ za decembar četrdeset druge i januar , februar, mart i april četrdeset treće izrađen je na ciklostilu latinicom u selu Đurđevića Tara. U tom petobroju Biltena objavljeno je i rešenje Vrhovnog štaba kojim se Živko Bronzić proglašava za narodnog heroja: - Na osnovu rješenja Vrhovnog štaba daje se naziv narodnog heroja drugu Živku Bronziću, komandantu bataljona Sedme brigade Sedme banijske divizije, koji se od samog početka narodnooslobodilačke borbe istakao kao organizator partizanskih odreda i neustrašiv vojni rukovodilac u mnogobrojnim bojevima. Drug Živko Bronzić poginuo je herojskom smrću kod Bosanskog Petrovca za vrijeme velike zimske ofanzive neprijatelja, februara meseca ove godine.
Živko Bronzić rođen je sedmog aprila 1921. godine u selu Svinici nedaleko od Kostajnice i Sunje. Njegovi roditelji, zemljoradnici, hteli su da im sin bude školovan poljoprivrednik, pa su ga, kad je završio osnovnu školu, uputili u Križevce gde je uspešno završio poljoprivredni kurs.
U članstvo SKOJ-a primljen je 1940. godine.
U "Zborniku narodnih heroja Jugoslavije" o Živku Bronziću je, između ostalog, objavljeno: - Posle okupacije zemlje, prvih dana ustanka, sa omladincima Svinice i okolnih sela, Živko odlazi u partizane i odmah se ističe kao hrabar borac. Zbog toga je već u prvim danima ustanka primio dužnost desetara, a uskoro zatim bio je primljen i u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Januara četrdeset druge pao je u ruke ustaških zločinaca. Izdajnici su po svaku cenu nastojali da od njega saznaju nešto više o partizanima. Tukli su ga i mučili na sve načine, ali ništa nisu saznali. Već su bili odlučili da ga streljaju, ali je u međuvremenu pokidao lance i pobegao u svoju partizansku jedinicu. U februaru četrdeset druge postavljen je za političkog komesara jedne čete, a zatim za komandanta čete. Polovinom te godine postavljen je za komandanta jednog bataljona u sastavu Sedme banijske brigade, a zatim za komandanta Udarnog banijskog bataljona.
U oktobru i novembru četrdeset druge vojnopolitička situacija u Jugoslaviji zahtevala je višu i bolju vojnu organizaciju i komandovanje radi daljeg i uspešnijeg vođenja ratnih operacija i potpunog ostvarenja ratnog cilja.
Zato je u novembru četrdeset druge Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije otpočeo da formira divizije i korpuse.
Tako su naredbama Vrhovnog komandanta druga Tita, od prvog novembra četrdeset druge, formirane Prva i Druga proleterska divizija, a naredbama od devetog novembra formirane su još tri udarne divizije – Treća, Četvrta i Peta. Naredbom Vrhovnog komandanta od dvadeset drugog novembra četrdeset druge formirane su na području Glavnog štaba Hrvatske tri divizije Narodnooslobodilačke vojske: Šesta, Sedma i Osma.
Formacija i jačina divizija i korpusa bili su saobraženi taktici partizanskog rata i uslovima jugoslovenskog ratišta, a zavisili su od broja boraca koji su regrutovani na bazi dobrovoljnosti i količini oružja otetog od neprijatelja, pošto i u to vreme nije bilo drugih izvora za snabdevanje oružjem. Divizijom je rukovodio đtab koji su sačinjavali: komandant, politički komesar, načelnik štaba, operativni, obaveštajni i intendantski oficir i referent saniteta. Divizije su u svom sastavu imale tri brigade, prateću četu, četu za vezu i minerski vod. Brojno stanje prvih divizija kretalo se od dve i po do četiri hiljade boraca.
U sastav Sedme (banijske) divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ušle su Sedma, Osma i Trinaesta narodnooslobodilačka brigada.
Dužnost komandanta Udarnog banijskog bataljona Sedme brigade Sedme (banijske) divizije poverena je Živku Bronziću.
Od kraja decembra četrdeset druge jedinice Sedme (banijske) divizije bile su pod neposrednom komandom Vrhovnog štaba – bile su zaštitnica Glavne operativne grupe – sa zadatkom da aktivnom odbranom zadržavaju okupatorove snage i da omoguće evakuaciju oko tri hiljade ranjenika i bolesnika pravcem Bosanski Petrovac – Neretva. Dve brigade Sedme divizije nalazile su se na položajima jugoistočno od Bihaća, a jedna brigada u Bosanskom Petrovcu.
Prvog februara četrdeset treće jedinice nemačke Sedme SS "Princ Eugen" divizije dobile su zadatak da nastupaju prema Bosanskom Petrovcu i južnim padinama Grmeča.
Prodor jedinica ove nemačke divizije zadržale su jedinice sedme (banijske) divizije.
Od prvog do devetog februara borbe su nastavljene nesmanjenom žestinom, a osobito za Ripački klanac, Podgrmeč i Grmeč. Posle oštrih dvodnevnih borbi protiv Sedme divizije i Bihaćkog bataljona glavnina Sedme SS "Princ Eugen" divizije uspela je da se probije kroz Ripački klanac i da šestog februara zauzme selo Vrtoče ispred Bosanskog Petrovca.
Živko Bronzić poginuo je drugog februara 1943. godine u borbi za Ripači klanac. Za narodnog heroja proglašen je tridesetog aprila iste godine.

Dragan Simić
POLITIKA, šezdesetih godina

ZAPIS O HEROJU


Na ripačkom klancu
Uz četrdesetu godišnjicu pogibije Živka Bronzića.


Zima, 1943. Prvi dani Veljače. Četvrta neprijateljska ofenziva u punom zamahu. Borci 7. banijske brigade vode odsudnu bitku za Ripački klanac. Prvi bataljon je na položaju koji zahvaća cestu do strme litice klanca. Drugog dana veljače očekuje nov, žestok napad neprijatelja. Borci su u pripravnosti, naredba je da Ripački klanac treba braniti pod svaku cijenu. Komandant bataljona Živko Bronzić obilazi položaj. Neprijatelj se približio, brojan, snažan, opremljen najtežim naoružanjem. Ubrzo se razvila borba, žestoka, sastavilo se nebo sa zemljom. Sve trešti od pucanja, zemlja podrhtava od teških neprijateljskih tenkova. Bronzićevi borci ne odstupaju ni pedlja. Na žestinu uzvraćaju žestinož. Padaju mrtvi, jedan za drugim, ali ne odstupaju. I municije već ponestaje, borba se vodi satima, borci i kamene s litice odvaljuju i bacaju na neprijatelja. Bitka u klancu postaje sve neravnopravnija. Prvi bataljon tučen je sa svih strana, i s fronta i s boka. Komandant Živko Bronzić, čije je junaštvo iskazano u mnogim bitkama, juri s jednog mjesta na drugo, vodi bitku, hrabri borce, tuče neprijatelja.Negdje u smiraj dana na Ripačkom klancu, pokraj mnogih boraca Prvog bataljona, pade pogođen metkom i mladi komandant.
Kad je gusta hladna kiša zalila ratište a tama noći prekrila klanac, preostale čete povukle su se na padine Grmeča. Borci su šapatom izgovarali riječi: ..."Zar je moguće da Živka više nema".
Sutradan je Kaja Garibović – Lalović, član političkog odjela štaba 7. banijske brigade, zapisala u svoj dnevnik: "Potvrđuje se da je Živko Bronzić poginuo. Živko je bio naš najbolji komandant. On je bio taj u čijem prisustvu bataljon pravi junačke podvige, podvige koji bi se mogli mjeriti s proleterskim. Takav je Bijelnik, Hajtić i dr. Poginuo je na Ripačkom klancu, koji su imale da brane snage njegova bataljona... trebalo je izvući opkoljenu četu. Pošao je da se odmara i u momentu kad se pojavio iza kuće, pogođen je. Drugovi opkoljene čete su sa bajonetima na puškama probili neprijateljski obruč. U nedostatku bombi kamenjem su se bacali na neprijatelja ogorčeni zbog smrti svog omiljenog komandanta. Svi smo u štabu obuzeti mišlju o Živku. Živko, za koga je strah bio nepoznat, pao je ne prezajući. Duboko nas je kosnula njegova pogibija. To je najveći gubitak od formiranja naše divizije. Trebalo je da postane član našega štaba, ali ako netko zaslužuje ime narodnog junaka, heroja, onda je to Živko..."
U Ripačkom klancu na jednom kamenom spomeniku ostalo je zapisano:..."Ovdje je poginuo Živko Bronzić zajedno sa svojom četom boraca...".



Živko Bronzić rođen je 7. travnja 1921. godine u Svinici, banijskom selu gdje je ponikao i njegov stariji drug i suborac, narodni heroj Simica Dragić. I Živko potječe iz seljačke obitelji, u Svinici su se u to vrijeme svi ljudi bavili zemljoradnjom, pa tako i njegov otac Petar. I dječaka Živka opila je zemlja, uvukla se u njegov život, od malih nogu je zavolio selo. U njemu je stasao, naučio prva slova, završio osnovnu školu. Dani su mu donosili miris pokošenih livada, okopavanje kukuruza pod vrelim ljtnim suncem, duge i vesele zimske večeri na prelu, ciku momačku i glasnu pjesmu banijskih djevojaka.
Za kratko je napustio vinicu, kad mu je bilo 17 godina, da u dalekom gradu Križevcima, u tamošnjoj čuvenoj Gospodarskoj školi 1939. godine, na kursu, nauči nešto više o poljoprivrednoj proizvodnji, da bi stečenim znanjem postao uzoran poljoprivrednik u svom selu.
Simica Dragić već je širio ideje komunizma u Svinici. Kad se Živko vratio postao je jedan od njegovih sljedbenika. Pod kraj 1940. godine nekoliko mladih u Svinici primljeno je u SKOJ. I Živko Bronzić je među njima.
Ljeto 1941. godine dočekuje u Svinici, pripravan da uzme pušku u ruke i da se bori. Četrnaestog rujna 1941. godine stao je u stroj partizanske jedinice koju su Sviničani formirali u šumi Panjik, nedaleko od sela.
Započele su junačke bitke dvadesetogodišnjeg komuniste Živka Bronzića, a koji je u tim teškom danima 1941. primljen i u članstvo KPJ.
Prvidani sječnja 1942. U kući Steve Đurđevića Očigrije u Maloj Gradusi dogovor o suprostavljanju neprijateljskoj ofenzivi. Osnivaju se štabovi po selima. U Svinici u njemu je i Živko Bronzić. Prikuplja se oružje, sakrivene puške, kubure, nabijače, sjekire, dugi noževi, vile. Sve što može pomoći u spriječavanju ustaša da prodru u banijska sela.
Hladna zimska noć 17. siječnja. Živko Bronzić vodi sedmoricu mještana u akciju. Cilj mu je da iz općinske zgrade u Maloj Gradusi pokupi oružje koje je tamo spremljeno još u proljeće. Stižu tamo u gluvo doba noći. Selo spava, tek laje poneki pas. Začu se revolverski pucanj. To Živko upozorava općinskog pandura da mu bez suprostavljanja otvori vrata. Plijen je brzo pronađen i pokupljen. Tridesetak pušaka, kubura i štuceva ponijela je Živkova grupa iz Male Graduse. Kad su napuštali selo put im je osvijetljavao odsjaj velikog plamena koji je gutao krov i zidove općinske zgrade. Mještani su provirivali kroz prozore da vide što se to zbiva. Živko je prolazeći selom zapucao još poneki put i podciknuo onako banijski, kako to znaju ovdašnji momci kad su veseli.
Sutradan dok je Gradusa još prepričavala događaj od prošle noći, a mještani obilazili zgarište općinske zgrade, Svinička desetina, koju su vodili Živko Bronzić i Pavle Babić napala je domobransku posadu u željezničkoj stanici Hrastovac, na pruzi Sunja-Kostajnica.. akcija je izvedena domišljato. Jednog člana desetine koji je s domobranima i prije znao biti u veselom društvu, Živko je i tog dana poslao među njih. Zadatak mu je bio da posadu drži u dobrom raspoloženju, da ih okupi oko rakije i odvrati njihovu pažnju od prilaza željezničkoj stanici.

Oko 16 sati naišle su dvoje saonice veselih svatova. "Mladoženja" Živko Bronzić pod dekom kojom se štitio od hladnoće čvrsto je stiskao u ruci pištolj. U prvim saonicama svatovski je podcikivao kum Pavle Babić, držeći među koljenima pušku. I ostali svatovi veselo su pjevali i podvikivali. I domobrani vidješe svatove. Netko među njima reče da bi ih trebalo zaustaviti, da se vidi tko su. Jovan Miloradić, partizan koji je zabavljao domobrane reče im tada da su to zaista svatovi, da ih on dobro poznaje. I domobrani s Miloradom nastaviše rakojati. Nekoliko minuta kasnije svatovi Živka Bronzića upadoše među njih i sve bi začas gotovo, bez ispaljenog metka. Plijen je bio izuzetno velik. Zarobljeno je 7 domobrana, zaplijenjeno 7 karabina, puškomitraljez, 29 bombi i 1 500 metaka. Porušeni su telefonski stupovi i zapaljena zgrada željezničke stanice. Pri kraju akcije došlo je i do pucnjave. Naišla su dvojica ustaša i kad primjetiše gužvu na stanici oni pripucaše. Zaplijenjenim puškomitraljezom svatovi uzvratiše. Jedan je ustaša poginuo, drugi ranjen pobjegao. Živkovi svatovi veselo se vratišeu Svinicu.
Još iste noći u selu je održan masovni miting. Mnogi Sviničani željeli su u borbu. Formirana je partizanska jedinica od 60 boraca, nazvaše ju Svinička četa. Za komesara je izabran Živko Bronzić.
Ratni put Živka Bronzića bio je ispunjen mnogim bitkama po Baniji, Kordunu, Moslavini, Podravini, Slavoniji i Bosni. Bio je komandir čete, jurišao je ne čelu Udarnog bataljona Banijskog partizanskog odreda, kojem je bio komandant, štitio je odstupnicu tisućama banijskih izbjeglica, vodio bitke sa Prvim bataljonom 7. banijske brigade. Iskazao se junaštvom i brojnim okršajima. Kod Golija jurio ustaše, u Pitomači je poput munje potisnuo neprijatelja, u Podravskom Kloštru neprijatelj je pobjegao ni ne pruživši otpor, u Španovici je bio u prvim redovima, na obali Save u Bobovcu rastjerao je domaće ustaše i osigurao prebacivanje boraca na drugu obalu, zarobio je topove na Bijelniku... Duga je lista njegovih bitaka i podviga. Prekinuta je u teškoj bici na Ripačkom klancu 2. veljače 1943.
Narodnim herojem proglašen je 30. veljače 1943.

Miroslav MATOVINA
Jedinstvo, Sisak

»SVATOVI« RAZORUŽALI STRAŽARE




Dakle, nećeš da odgovaraš na pitanja! – siktao je ustaški tabornik na Živka Bronzića, rukovodioca skojevske grupe sela Svinice koje se nalazi na pruzi Sunja-Novska. (Sunja-Volinja, - ispr.). Ustaše su ga uhapsile još u prvim danima ustanka zbog revolucionarne delatnosti.
- O sebi sam rekao sve.
- Govori, koji su komunisti u selu?
- Rekao sam da ne znam – odgovorio je mirno Živko.
- Znaš! Dobro znaš...
- Dobro, ako baš hoćete. Znam, ali neću da kažem.
- Biraj! Ili ćeš odrešiti jezik, ili ćeš biti streljan – zapretio je tabornik oštro.
- Da odgovaram neću...
- Onda ćeš biti streljan – zaključio je tabornik i izašao.
Živko je ostao sam u odaji na spratu seoske kuće. Razmišljao je šta da čini. Da skoči kroz prozor? Ali ruke su mu bile vezane. Prišao je prozoru i uz krajnje napore uspeo da otvori krila. Promolio je glavu i oslušnuo. Stražar je šetao na drugoj strani. Visina se u tami nije mogla odmeriti. Ipak je rešio da skoči. Pad je bio teži nego što je očekivao. Oštar bol ga je presekao, ali je smogao toliko snage da ustane i zamakne iza ograde.
Stražar je čuo tup udar. Dotrčao je do prozora, osvrnuo se i primetio da neko beži. Onako nasumice opalio je za njim. Metak je odleteo u prazno, ali je pucanj probudio ustaše. Nastala je uzbuna. Svi su istrčali na ulicu, pretražili čitavo naselje i najbližu okolinu. Bilo je sve uzalud jer se Živko već nalazio na sigurnom mestu.

Čim je malo zalečio povrede od pada, pristupio je mesnoj partizanskoj grupi kojom je rukovodio Petar Babić.
Oružja nije bilo za sve. Do njega se tada teško dolazilo; puške su otimane od neprijateljskih patrola i usamljenih vojnika, a automatskog oružja gotovo ni za lek nije bilo. Želeli su da steknu makar jedan puškomitraljez a do njega se moglo doći jedino napadom na stražu koja je čuvala postaju (Železničku stanicu, – ispr.) Gornji Hrastovac i prugu.
Partizanske snage su za takav poduhvat bile premale. Nešto je ipak valjalo učiniti. I našli su rešenje.
Pozvali su jednu skojevku i objasnili joj šta treba da učini. Iako je bilo dosta rizično, pristala je da pomogne.
Određenog dana, krajem decembra 1941. godine, devojka se obukla kao nevesta. Pored nje su u saonice posedali skojevci, snažni birani mladići obučeni u narodnu nošnju tog kraja. Iskitili su se kao svatovi i napunili džepove flašama rakije a oružje posakrivali ispod kaputa.
Saonice su pojurile po zamrzlom snegu ka Gornjoj Hrastovici. (Gornjem Hrastovcu, - ispr.). U daljini, pred snežnom ivicom horizonta izvijali su se u vis stubovi plavkastog dima. Kroz sumaglicu se nazirala i zgrada postaje, a uskoro se mogao videti i stražar pred njom.
- spremite se! – naredio je kratko rukovodilac grupe.
Živko je rukom opipao oružje, nakašljao se i zapevao svatovac. Ostali su prihvatili iz sveg glasa. Da bi bilo još uverljivije, uz pesmu se i pilo.
Kad su stigli do zgrade pred kojom je stajao stražar, kočijaš je zaustavio saonice. Flaše su išle od ruke do ruke. Stražar je zastao i radoznalo se zagledao u vesele mladiće. Petar je spazio treperav, uzdržan osmeh na njegovim usnama malo otečenim od mraza. Pa ga je kao brižno pripitao:
- Kako je prijatelju, jeli ti hladno?
- Nije baš mnogo – uzvratio je ovaj cupkajući potpeticama.
- Trgni malo da se zagreješ – ponudio ga je Živko vadeći iz džepa flašu.
- Ne mogu – opirao se on – dužnost... ne sme se.
- A gde su ostali, oni bar mogu – dodao je Petar.
- Tamo, gore, greju se u kući – pokaza rukom stražar pa, pazeći da ga niko nebi video, prihvati flašu, prinese grlić usnama i otpi nekoliko gutljaja.
- Idi zovi i ostale – okrenuo se Živko drugu pored sebe – neka dođu da zajedno pijemo.
Mladić je skočio sa saonica. Za njim su sišli i ostali »svatovi« klateći se u hodu kao da su pijani.
Stražar je rukom dao znak mladiću da stane.
- zvaću ih ja – kazao je i počeo poimenice da ih poziva.
Oni su, ne sluteći ništa, jedan za drugim izlazili iz kuće. I bez rezerve pridružili se svatovima. Živko je opet zapevao. Flaše su kružile, a kada su već bile dobro otpijene, rukovodilac grupe je dao znak za početak. Partizani su odjednom navalili na neprijateljske vojnike, toliko ošamućene iznenadnim napadom da u prvi mah nisu bili kadri da pruže ma ikakav otpor. Kad su se neki rasvetlili počeli su da se brane i nasrtali na svatove. Ali to je kratko trajalo i partizani su ih savladali – skinuli im oružje, pokupili municiju i opremu, strpali sve u saonice i, uz zvonjavu praporaca, nestali u snežnom prostranstvu iznenada kao što su i došli.
Tako je Babićeva grupa došla do dragocenog plena: dvadesetak pušaka i jednog poškomitraljeza.
Sutradan je iz Sunje krenula vojska u poteru. Partizani su znali da će neprijatelj, ukoliko ne nađe njih, iskaliti svoj bes na stanovništvu. Da bi to sprečili, rešili su da sačekaju protivnika.
Zapodenula se oštra borba. Ustaše su žestoko navaljivale. Partizani su odbijali juriš za jurišem dok se najzad predveče neprijatelj nije povukao u svoj garnizon.
To je bio prvi veći okršaj ove partizanske grupe i prva njena značajnija pobeda.

POLITIKIN ZABAVNIK, Subota, 4. mart 1961.

петак, 26. фебруар 2010.

среда, 24. фебруар 2010.

Crkve u Svinici

Sveti Jovan tj. Hram rođenja svetog Jovana Krstitelja je tzv. glavna seoska crkva. Sagrađena je 1830. godine, stradala je u požaru u II svijetskom ratu i nikada nije obnovljena. Inače, to je, ne mala, jednobrodna bazilika građena od bijelog kamena, vjerovatno Graduškog, uslovno rečeno, u baroknom stilu sa visokim zvonikom, portom i još jednim ulazom sa južne strane. U niši ispod zvonika i danas se naziru ostaci freske sveca kome je crkva posvećena. Zvona sa crkve navodno su oteta u II svijetskom ratu




Crkva tj. filijalni hram svete Petke. Sagrađena je 1846. godine. Nalazi se u brdu obrasla šumom u kojoj se izdaleka vidi samo visok nakrivljen zvonik i krov. Prilično je nepristupačna i do nje vodi staza. "Preživjela" je II svijetski rat, po svemu sudeći, zahvaljujući svojoj nepristupačnosti i udaljenosti. Obnavljana je 1972. godine.



Подели